Povećana prostata

Benigna hipertrofija prostate

Prostata je muška spolna žlijezda s vanjskim (egzokrinim) izlučivanjem, veličine kestena, pa se na hrvatskom zove kestenjača. Teži oko 20 grama, a smještena je ispod mokraćnog mjehura iza baze muškog spolnog uda. Građena je od žljezdanog tkiva koje se sastoji od 30 do 35 alveotubularnih žlijezda, čiji se kanalići otvaraju u mokraćnu cijev. Osim toga građena je i od vezivnog tkiva i glatkih mišića. Njena funkcija je lučenje hranjive tekućine koja prehranjuje i štiti spermu. Zbog svoje alkaličnosti ima neutralizirajući efekat na kisele produkte rodnice (vaginalni sekret), čime povećava pokretljivost i fertilnost spermija, a s time i veću vjerojatnoću za oplodnju jajne stanice.

Prilikom rođenja prostata je mala žlijezda veličine zrna graška i u djetinstvu vrlo sporo raste. U pubertetu se počinje naglo povećavati i u 20. godini dostiže svoju punu veličinu. Nakon 40-te godine života prostata se počinje dalje povećavati. Taj proces povećanja prostate koji nazivamo hipertrofija prostate pogađa više od 50 % muškaraca starijih od 60 godina, a taj se postotak proporcionalno povećava sa životnom dobi.

O razlozima nastanka te pojave još uvijek se malo zna i pretpostavlja se da je to u biti fiziološka pojava procesa starenja. Kao i u cjelokupnom procesu starenja postoje velike individualne razlike. Dokazano je da su glavni faktori za pojavu hipertrofije prostate dob, androgeni hormonski status i nasljedna genetička predispozicija. Čimbenici koji mogu ubrzati proces hipertrofije prostate vezani su za način života i moguće prateće bolesti, kao što su: neuravnotežena prehrana, pušenje, šećerna bolest, povišeni krvni tlak, stres i pomanjkanje tjelesne aktivnosti.

Radi se o hiperplastičnom procesu povećanja broja stanica, a time i volumena prostate. Kako prostata ima čvrstu kapsulu ona sprječava ekstenzivan rast prostate te prenosi tkivnu napetost i tkivni tlak u unutrašnje dijelove prostate. Usljed toga dolazi do pritiska na uretru koja u jednom dijelu prolazi kroz centralni dio prostate, što dovodi do pojave tegoba kakarakterističnih za povećanje prostate. Karakteristične pojave su: učestalo mokrenje malih količina urina, noćno mokrenje, slabljenje snage mokraćnog mlaza kao i njegova isprekidanost tijekom pražnjenja mjehura,nekontrolirano mokrenje, kapanje mokraće koje traje nekoliko sekundi pri kraju mokrenja, osjećaj neispražnjenosti mokraćnog mjehura, a nerijetko i bolovi pri mokrenju. Ponekad može biti krvi u mokraći ili čak doći do zastoja u mokrenju, što zahtijeva hitnu kateterizaciju mokraćnog mjehura. Osim opstrukcije (suženja uretre) kao posljedica povećanja prostate javljaju se promjene na stijenci mokraćnog mjehura, što onda dovodi do pojave simptoma učestalog i neodgodivog mokrenja te smanjenja snage i nepotpunog pražnjenja mjehura (rezidualni urin). Budući da slične simptome mogu izazvati i neka druga stanja i bolesti, potrebno je pregledom i dijagnostičkim metodama utvrditi pravo stanje pacijenta, kako bi se prije svega isključio eventualni karcinom prostate koji premda rijeđi može imati teže posljedice za zdravlje pacijenta.

Dijagnostička obrada bolesnika počinje s detaljnom anamnezom i digitorektalnim pregledom kojim se procjenjuje veličina i konzinstencija prostate. Zatim slijede laboratorijski testovi krvi i urina (prvenstveno procjena bubrežne funkcije).Kako je bitno isključiti karcinom prostate, vrlo je korisno odrediti marker karcinoma prostate tzv. PSA (engl. Prostate-Specific-Antigen). Nadalje, od metoda koje se koriste u diferencijalnoj dijagnostici benigne hipertrofije prostate su intravenska urografija, ultrazvuk, endoskopske pretrage (uretrocistoskopija) i urodinamski testovi. Pažljivim pregledom i dijagnostičkim metodama potrebno je sa sigurnošću utvrditi da se radi o benignoj hipertrofiji prostate, koja iako ne djeluje na dužinu života može znatno smanjiti njegovu kvalitetu u smislu remećenja normalnih dnevnih aktivnosti i sna bolesnika. Stoga je neophodno, osim objektivne evaulacije zdravstvenog stanja pacijenta, uzeti u obzir pacijentovu subjektivnu percepciju tegoba, te se time voditi u odabiru liječenja. Pri tome treba pacijenta upoznati s njegovim stanjem, objasniti mu pojedine mogućnosti liječenja te njihove prednosti i nedostatke i na kraju zajednički donijeti odluku o načinu liječenja.

Tretman benigne hipertrofije prostate, u lakšim oblicima uključuje promatranje i praćenje, kada se periodičnim, kliničkim i laboratorijskim pretragama vrši nadzor nad stanjem prostate. Slijedeća metoda je primjena medikamentozne terapije u kojoj se najčešće koriste lijekovi iz skupine alfa blokatora i inhibitora 5-alfa-reduktaze koji često dovedu do smanjenja subjektivnih i objektivnih simptoma i tako odgode pa i zamjene kiruršku terapiju.

Od kirurških metoda najčešće se koristi transuretralna resekcija prostate, koja se (kako joj samo ime kaže) vrši kroz uretru bez otvaranja trbušne stijenke. U slučaju da je prostata veća od 100 gr ili je udružena s nekim bolestima vrši se otvorena prostatektomija.

Razvojem medicinske tehnologije javljaju se nove, minimalno invazivne, terapijske metode kao što su: liječenje laserom, hipertermija prostate, transuretralna elektrovaporizacija prostate, transurentaralni stentovi i proteze, dilatacija uretre balonom, ablacija prostate žarišnim ultrazvukom visokog inteziteta te transuretralna ablacija prostate iglom. Kako se radi o novim metodama, njihov značaj i dosezi se još ispituju.

Budući da je hipertrofija prostate dobrim dijelom fiziološka pojava procesa starenja, pravilnim životnim navikama i zdravim stilom života (tjelesna aktivnost, pravilna prehrana, dodaci prehrani…), možemo usporiti i odgoditi pojavu benigne hipertrofije prostate, a redovitim liječničkim kontrolama pravovremeno otkriti ozbiljnija oboljenja.

Piše: Milan Mazalin, dr. med.

Iz Biofarmovog Laboratorija